Među najatraktivija područja Republike Hrvatske nedvojbeno spada Hrvatsko zagorje, jedinstveno po prirodnim ljepotama i kulturno - povijesnim znamenitostima. Taj sjeverozapadni predio okvirno je omeđen rijekama Savom, Sutlom i Dravom, te gorjem Macelja, Kalnika i Medvednice, a ima površinu od 1.880 četvornih kilometara i oko 207.000 stanovnika. Unatoč velike gustoće naseljenosti, kakve nema nigdje drugdje u Hrvatskoj, od gotovo 600 naselja na području Hrvatskog zagorja samo ih 18 ima više od tisuću stanovnika (u Krapini, središtu Krapinsko zagorske županije, živi oko 4.600 ljudi). Jedna od bitnih karakteristika Hrvatskog zagorja je raštrkanost malih sela, zaselaka i trgovišta po pitoresknim brežuljcima i uz prometnice. Prepoznatljivosti zagorskog krajobraza i njegovoj ljepoti pridonosi isprepletenost šuma, šumaraka, gajeva, livada, oranica, vinograda, voćnjaka, perivoja i vrtova, koje presijecaju korita rječica i potoka obraslih vrbicima. Takav prirodni sklad bio je i ostao inspiracija u stvaralaštvu afirmiranih likovnih umjetnika, pisaca i pjesnika, poput Antuna pl. Mihanovića – autora pjesme ''Hrvatska domovina'' koja je 1891. godine postala hrvatska himna ''Lijepa naša domovina''. Brojni značajni arheološki nalazi ukazuju na naseljenost Hrvatskog zagorja još od samih početaka europske prapovijesti. U slojevitosti tisućljetnih tragova prvobitnih ljudi ističe se antropološko otkriće da je u polupećini na Hrušnjakovom brdu kod Krapine u fazi paleolita prije više od 100.000 godina živio pračovjek poznat u svjetskoj znanosti kao Homo sapiens neanderthalensis, a u lokalnom govoru označen kao ''dedek Kajbumšćak''. Slijedom povijesnih zbivanja Hrvatsko zagorje su početkom 7. stoljeća naselile starohrvatske rodovske skupine. Tradicionalna djelatnost stanovnika Hrvatskog zagorja bila je poljoprivreda. U srednjem su vijeku seljaci - bezemljaši morali raditi na velikim posjedima vlastele. Zbog obespravljenosti kmetova i njihove izloženosti nemilosrdnoj eksploataciji izbila je 1573. godine poznata seljačka buna pod vodstvom Matije Gubca. Kad je 1848. godine ukinuto kmetstvo i provedena prva agrarna reforma raspali su se plemićki zemljišni posjedi i od njih je stvoreno mnoštvo malih seljačkih imanja. Plodove svoga rada Zagorci su oduvijek prodavali u Zagrebu kamo od uspostavljanja željezničke veze krajem 19. stoljeća putovali znamenitim vrlo sporim ''zagorskim cugom''. U hrvatskoj metropoli mnogi Zagorci su nalazili stalna zaposlenja, ali su obrađivanjem svojih poljoprivrednih imanja i dalje osiguravali egzistenciju. Do drugog svjetskog rata u Hrvatskom zagorju je postojalo malo industrijskih tvrtki - samo jedna ciglana, jedna tvornica kože i jedna tvornica tekstila. Bilo je i nastojanja da se razvije rudarstvo eksploatacijom smeđeg ugljena, lignita, limonita, te cinkove i olovne rude s primjesama srebra, ali su svi rudnici zbog neekonimičnosti zatvoreni početkom 60-ih godina prošlog stoljeća. Nakon nedavnog provođenja privatizacije državnih poduzeća, koja se odrazila na povećanje nezaposlenosti, sada se pokreću razne djelatnosti i gospodarska situacija se popravlja zahvaljujući u mnogome i dobroj povezanosti zagorskog područja suvremenim prometnicama s drugim dijelovima Hrvatske. Tisućljetnom aktivnošću zagorskih ljudi stvoreno je obilje svjetovnih i sakralnih vrijednosti. Bitan dio kulturno-povijesnog identiteta Hrvatskog zagorja su dvorci građeni od 17. do 20. stoljeća, koji su predstavljali sjedišta vlastelinskih poljoprivrednih posjeda, ali i žarišta političkog djelovanja plemstva radi očuvanja opstojnosti hrvatske državnosti. Na relativno malom prostoru zagorskog kraja, više nego igdje drugdje u Hrvatskoj, postoji bezbroj crkava, samostana, kapela i mjesta vjerničkih hodočašća. Obilježja identiteta i tradicije predstavljena su također bogatstvom i raznolikošću eksponata u muzejima i galerijama, a o njima svjedoče i mnoga književna djela pisana kajkavnim narječjem. Valja istaknuti i činjenicu da je Hrvatsko zagorje zavičaj mnogih znamenitih osoba – predsjednika država, banova, vojskovođa, crkvenih velikodostojnika, književnika, povjesničara, likovnih i glazbenih umjetnika. Još u antičko doba bile su korištene blagodati zagorskih termalnih vrela ljekovite vode. Danas su te toplice – Stubičke, Tuheljske, Krapinske, Sutinske i Varaždinske – najneposrednije uključene u ukupnu ponudu Hrvatskog zagorja koja se također razvila u segmentima izletničkog, kulturnog, hodočasničkog i seoskog turizma. Dolasku turista u zagorski kraj, prelijepom u svakom godišnjem razdoblju, pogoduju i povoljni klimatski uvjeti u kojima se osjećaju utjecaj Jadranskog mora i Panonske nizine. Tekstove o Hrvatskom zagorju priredio je novinar i publicist Suad Ahmetović |
